Letnje temperature sve su više, autobusi sve puniji, a strpljenje putnika sve kraće. Slika s terena je više nego poznata: autobus kreće sa početne stanice, sedišta se odmah popune, a već na sledećem stajalištu ulaze novi putnici — i to ne mali broj njih. Svi oni uredno plate kartu, ali ne dobiju ni osnovni minimum komfora: mesto za sedenje, pa čak ni prostor za prtljag.
Zakon gravitacije u ovim uslovima prestaje da važi. Ljudi stoje u sredini autobusa naslonjeni jedni na druge, dok se torbe i rančevi guraju pod noge ili nose u naručju, jer kondukter najčešće ni ne pokušava da otvori prtljažni prostor. Možda od vrućine, možda iz navike, možda jer zna da neće biti mesta ni za torbe.
I tu dolazimo do ključnog pitanja: Da li je u redu da svi putnici plaćaju istu cenu karte, bez obzira na to da li sede ili stoje?
Putnici koji sede imaju, makar teoretski, mogućnost da odmore, da se rashlade ako klima funkcioniše, da bezbednije i udobnije stignu do odredišta. Putnici koji stoje ne dobijaju ništa od toga. Plaćaju punu cenu za iskustvo koje više liči na kaznu nego na prevoz.
Niko ne traži luksuz u javnom saobraćaju, ali traži osnovno poštovanje i pravednost.
Jer ako autobus postane „konzerva sardina“, nije pitanje da li će neko zakasniti ili se onesvestiti — nego kada.